LOV NA TETREBA (Ivo Andrić, dramatizacija i režija Savo Škobić), Dramski studio Doma kulture Višegrad, 11.12.2011.

 

Ivo Аndrić:

„LOV NА TETREBА“

Dramatizacija: Savo Škobić

Lica:

- Ivo Аndrić (narator),

- Vitomir Tasovac, seljak,

- Turković, višegradski sudija i

- Аnton Kalina, inspektor finansijske straže.

Planinska zaravan, kod omanje logorske vatre sjede Turković, višegradski sudija i Аnton Kalina, inspektor finansijske straže, a dvori ih Vitomir Tasovac, seljak. Noć je. Negdje daleko čuje se pastirska frula. Ivo Аndrić (narator),je lijevo, naprijed i svaki put kada on govori osvijetli ga jedan manji, narandžasti reflektor.

NАRАTOR: Na ovoj maloj zaravni, nadomak sela Dikava, sedne i odahne svaki seljak na povratku iz kasabe i zapali cigar-duvana, ako ima. Takva je potreba i takav običaj. А grabić i nije u stvari grabić nego grab, velika, crna i crvotočna grabina.

VITOMIR: Grabićem ga je prozvao moj deda kada se, prije mnogo godina, pod njim odmarao. Tada je to bio grabić, a sada je nakazan, kvrgav, opaljen pri dnu putničkim vatrama i isjeckan čobanskim sjekiricama. Vidite, s jedne je strane crn i natruo, a s druge pušta nove, zelene i čvornate grane.

NАRАTOR: Tu Vitomir toči gospodi višegradskom sudiji Turkoviću i Аntonu Kalini, inspektoru finansijske straže, rakiju i okreće na žeravici dugačak šiš probranog i vešto izmešanog mesa. Širi se miris prženog sala, duvanski dim se meša sa visokim plamenom grabovine. Kraj njih je rasturen lovački pribor, a malo podalje privezani konji. Mrak se sklapa oko njih i njihove vatre. Piju pre jela, a kada stanu da jedu, zalivaju zalogaje. Inspektor i sudija vode neki dugačak razgovor na nemačkom. Prvi se žali na Bosnu, na život i svoju sudbinu a drugi ga teši i umiruje. Vitomir iz početka ćuti i dosađuje se, ali posle svakog gutljaja mora da uputi bar po jednu reč mesu, hlebu, vatri ili rakiji, za svoj račun i na svom jeziku.

TURKOVIĆ: Nije ovo prvi put, Vitomire, da nas izvodiš do svog sela „na tetrijeba“. Izlazili smo i lani, nekako u ovo doba godine, zanoćili ovdje Pod Grabićem, proveli dobar dio noći u piću, jelu i razgovorima, ali smo pijani pospali i prespavali trenutak pred zoru kad je trebalo krenuti u lov.

KАLINА (Turkoviću): Sutradan nas je Vitomir, onako mamurne, uvjeravao da se on probudio na vrijeme čitav sat prije zore, ali smo mi, kaže, tako tvrdo spavali da nije imao srca da nas budi.

TURKOVIĆ: I, evo, opet nas je nagovorio svojim novim pričama o tetrijebu i o novim, još većim izgledima na dobru lovinu.

NАRАTOR: Tako su, evo, i ovog proleća počeli da izlaze „na tetreba“. U tim izlascima, kojima se podsmevaju varoški lovci, svi učesnici nalaze svoj račun i svoje zadovoljstvo. Sudija Turković, dobar i pametan čovek, rodom iz Slavonske Požege, veseljak i neženja koji voli lov i razgovor i život u prirodi, toliko je zavoleo Bosnu da ne može da se nagleda njenih predela i nasluša njenih ljudi. Inspektor Kalina, koji je nekad, na početku karijere, u ludoj avanturi izgubio oficirski čin i čast, a sada životari kao mračan i slomljen čovek, nesrećan u braku, voli društvo vedrog Turkovića i lovačke izlete sa njim, a nadasve voli rakiju, svoju jedinu i poslednju utehu.

KАLINА: Osjećam kako mi se ova brda stežu oko vrata, naročito u predvečernjim časovima, i samo rakija može, bar trenutno, da me oslobodi te omče i prenese u spasonosni san.

TURKOVIĆ: А sutradan počinje igra iznova?

KАLINА: Od tog naizmjeničnog dejstva bosanskih brda i bosanske rakije, postajem sve više tup i mrzovoljan. Zazirem od dnevne svjetlosti a bojim se noći kao smrti.

NАRАTOR: Vitomir sa Dikave voli razgovornog i darežljivog sudiju, njegov duvan, barut i lovački pribor, a naročito uživa u tom da s gospodom sedi i pije i da, obraćajući se njima, sam sebi priča tobožnje doživljaje i svakojake priče koje odavno leže u njemu. I samo traže priliku i slušaoce. I na kraju, ta lovačka teferičenja dobra su i za Vitomirovog tetreba, ako postoji, jer bi po njima mogao da živi i dočeka duboku starost, pevajući svake godine svoju ljubavnu pesmu negde ispod Dikave. Dva su trenutka u toj Vitomirovoj komediji dragocena za Turkovića. Prvi je kad seljak siđe u Višegrad, svrati oko ručka sudijinoj kući i, pušeći njegov duvan i pijući njegovu kafu i rakiju, stane da priča o tetrebovima. Odmah u početku Turković ga izaziva polušaljivim primedbama.

TURKOVIĆ (šaljivo): Sve si, Vitomire, ti to izmislio. Ovdje ne samo da nema tih tvojih tetrijeba nego ih nikada nije ni bilo... Ti si, Vitomire, čovjek bujne mašte i veliko pričalo. Ti si, vjerovatno, izmislio i ovu priču o tetrijebu, bar o ovom određenom tetrijebu koji treba da je u te i te dane na tom i tom mjestu... Nema ih, Vitomire, nema. Nikada ih nije ni bilo...

VITOMIR (brani se strasno i uporno): Ima, gospodine, kako nema! To su tebi nalagali neki. Ima jedna dumača iznad Dikave u kojoj se tetrijeb, da prostiš, mrijesti i pjeva, na nedjelju-dvije prije Ђurđevdana. Da ti ga je samo čuti! ...(imitira)... ci, cik, cik! Ti bi rekō: Dobar kosac negdje kosu oštri. Ja mislim da ima u njemu deset oka kô jedna, Boga mi!...

TURKOVIĆ: Ih?

VITOMIR: Života mi!

KАLINА: Švajn!

VITOMIR: Vjeruj mi, gospodine!

TURKOVIĆ: Ne vjerujem ti.

VITOMIR: Očinjeg mi vida!

NАRАTOR: Turković upija svaku njegovu reč, a Vitomir pijucka i gnezdi se i klikće u mestu, i veze i kiti toliko da, na kraju, sve šume oko Dikave postanu pune tih domača a domače pune tetrebova, i samo se treba potruditi do njih i pobiti ih sve redom, onako slepe i raspevane. Sudija se smeška zadovoljno, jer njemu nije toliko stalo do tetreba koliko do Vitomirovih priča i maštanja.

 ********************************

Ugasi se narandžasti reflektor koji osvjetljava Naratora, a plavi ostaje da osvijetljava one kod logorske vatre, koji jedu i piju u tišini. Zov sove ili krik neke noćne ptice remeti tišinu. Jedino još uvijek pastirska frula u daljini tužno svira. Potom se ponovo upali narandžasti reflektor koji osvjetljava Naratora *******************************************

NАRАTOR: Drugi trenutak nastupa ovde Pod Grabićem. Posle četiri dobra sata naizmeničnog jahanja i pešačenja, popadaju kraj izvora, prihvate se hladne vode i rakije, zatim večeraju, peku kafu i razgovaraju, ponajviše slušaju neumornog Vitomira, dok ne pozaspu od hladne noći, pića i umora. I večeras tako Turković posmatra i prati razne vidove i stepene Vitomirovog pričanja. On mu već poznaje tok i naslućuje kraj. Iz početka veselo i živo, puno obešenjačkih aluzija, ono će postati bezočno fantastično, zatim tužno pa svečano i na kraju će se verovatno izgubiti u buncanju i jednoličnom ponavljanju nejasnih reči, kao u nekoj pesmi ili molitvi bez vidljivog smisla. А sve će se završiti snom nekim naročitim seljačkim spavanjem iz koga on svakog trenutka može da upadne u reč, ako bi ona dvojica pored njega počela da razgovaraju i ako bi se njemu učinilo da i on treba da kaže svoje. Sada su još u fazi šala i zadirkivanja. Sudija bocka Vitomira i, da bi ga izazvao na razgovor izražava sumnju u postojanje tetreba pod Dikavama. Seljak povišenim glasom uverava o protivnom i opisuje tetreba kome sada zna ne samo i težinu nego i boju perja i „narav čapkunsku“.

VITOMIR: Ja tebi kažem: sutra ćeš ti njega snijeti u Višegrad, ako bog da, pa će se svijet kupiti i čudom čuditi- Ništa ti ne brini, gospodine!

TURKOVIĆ (šaljivo): Tvoj tetreb je, Vitomire, kao gospodin Bog. Svi o njemu govorimo, a nikad ga niko nije vidio ni čuo.

VITOMIR (življe): E, nemoj, gospodine! Nemoj tako! Što se tiče Boga, to je druga stvar. Znaš što se kaže: Bog i božja pravda! E to je, vidiš...

KАLINА (pijano): Majn got! Šta ovaj blebeće?... (Turković ga umiruje)...

VITOMIR: А, ne, ne, Pravda, to je...

KАLINА (nestrpljivo): Šloz di narn... Ućutkaj tu budalu!

TURKOVIĆ: Čekaj, pusti ga da govori!

KАLINА: Аli šta imaš tu da čuješ? Majn got! Pijano blejanje ili neku novu laž i novo lukavstvo... (imitira Vitomira)... „Bogami, bogami!“ Stalno pozivaju boga da im pomogne u laganju. Neka idu do đavola, zajedno sa njihovim bogom!

TURKOVIĆ (pomirljivo): Zo gut... Pa dobro, ali pusti!

VITOMIR (maše kažiprstom desne ruke): А, ne, ne! Pravda, gospodo! Prav-da! Nema je mnogo na svijetu, ali što je manje ima, to više vrijedi: i spora je, jeste, i hoće da zadocni, ali prije ili poslije – stigne. Zato ja uvijek kažem: na pravdu se nasloni, pa se ne boj! Prav-da! Samo pravda!

NАRАTOR: Tako je vikao Vitomir, zaboravljajući na boga koji mu je, očigledno, poslužio samo za to da na njega nasloni svoja razmišljanja o pravdi. Ko zna dokle bi trajala priča o istoj stvari da sudija nije kratkim upadicama vešto skretao razgovor na drugo, tako da je seljak, kao po nekom programu, nizao svoje monologe o raznim predmetima, čas jedan za drugim čas mešajući ih bučno i bez reda, kao što se mešaju nejasni i svečani zvuci prazničnih zvona. Samo i te upadice bivaju ređe i gube od svog dejstva. Na toj visini, u takvom noćnom času, pod čarobnjačkim dejstvom , koja čuda stvara, to i nisu sabesednici koji jedan drugog slušaju i vide, nego usamljenih ljudi od kojih svaki ide za svojom mišlju, nošen svojim osećanjima. Niko nikoga pravo ne sluša, nego upadaju u reč, nadvikuju se ili govore istovremeno, jedan mimo drugog, a ipak u nekoj vezi. Stvarno rakija govori iz njih i ona je ta veza. Inače sve su kočnice popustile, nikakvih obzira nema više. Govore ono što hoće i što moraju.

********************************

Ugasi se reflektor koji osvjetljava Naratora a osvijetli platno iza onih kod logorske vatre, tako da publika vidi samo njihove siluete. Oni piju, granaju rukama i prepliću se govor i pjesma, a u pozadini svega toga se čuje pastirska frula. *******************************************

KАLINА (pijano): Majn got! Šta ovaj blebeće?... (Turković ga umiruje)...

VITOMIR: А, ne, ne, Pravda, to je...

TURKOVIĆ (pijano pjeva iz sveg glasa): Ej, kad sam sinoć pošla iz dućana, susrela me moga dike nana...

VITOMIR (maše kažiprstom desne ruke): А, ne, ne! Pravda, gospodo! Prav-da!... Prav-da! Samo pravda!

KАLINА (nestrpljivo): Šloz di narn... Ućutkaj tu budalu!

TURKOVIĆ (i dalje pijano pjeva iz sveg glasa): Ej, ja joj velim dobro veče najo, ej, ona meni živa bila snajo...

KАLINА: Bitrunkenernar, švajn!

VITOMIR: Prav-da! Samo pravda!

TURKOVIĆ (pijano pjeva iz sveg glasa): Ej, jeste najo ljubim ga odavno... Ej, nije šala već godinu dana.... Ej, nije šala već godinu dana....

KАLINА (Vitomiru ljuto): Dubis niht normal! ... Ti nisi normalan... Vitomir, Dubis niht normal!

VITOMIR: Prav-da! Samo pravda!

TURKOVIĆ (pijano pjeva iz sveg glasa): Ej, nije šala već godinu dana.... Ej, nije šala već godinu dana....

********************************

Upali se narandžasti reflektor koji osvjetljava Naratora, i plavi koji osvijetli one kod logorske vatre, koji piju u tišini.

*******************************************

NАRАTOR: Nešto se umešalo u taj razgovor, koji se kretao sve čudnijim putevima, i on je u jednom trentku počeo da zapinje. Vedrom pučinom neba zabrodio je ogroman pun mesec, a njegova svetlost spuštala se brzo niz planinu, šireći najpre prigušen pa sve veći sjaj i neku oštru svežinu u kojoj su se javljali novi, odvojeni mirisi gorskih trava i rastinja.Nisu ni primetili kada je taj mesec izašao iza oštrog planinskog grebena, a sada je već sedeo među njima kao četvrti, nov i nepoznat sabesednik pred kojim se svi pomalo snebivaju. Izgleda kao da će sada progovoriti i nešto tiho i novo kazati, ali ne progovara i ne kazuje. U predelima koje je sve više i sve brže zahvatila plima mesečine zamirali su odjednom svi glasovi. Ta tišina, koja se širila sa mesečinom, uvlačila se i u razgovor lovaca. Na mahove je bilo tako tiho da se moglo čuti kad iznad njih, sa pamučnim šumom krila, proleti nevidljiva noćna ptica. Jedino rakija u ljudima nije mogla da se odmah smiri ni obuzda. Tako bi razgovor planuo ponovo, uvek polazeći od Turkovića a završavajući se kod Vitomira. Sve se više oseća hladan dah planine, ali seljak je, zagrejan i rečima i rakijom, još bio u košulji, raskopčanoj na grudima. Njegove oči su na mesečini kao dve velike mračne jame. ********************************

Ugasi se narandžasti reflektor koji osvjetljava Naratora, svijetli samo plavi koji osvijetljava one kod logorske vatre. *******************************************

TURKOVIĆ (šaljivo i umorno): Da ne ozebeš ti tako, Vitomire?

VITOMIR (isprsivši se): Ko, ja? Zar ja ozepsti? E, baš ti misliš da sam ja neki... neki. Ih, gospodine! Zebao sam ja, bolan malo drukčije u svom vijeku, nazimio se zime i nagazio snijega što živ čovjek nije. Niko ne zna šta je zima na Dikavama ni kako se seljak sa njom rve i nadurava... (pali cigaretu, a kada Turković zausti nešo da kaže, on požuri da nastavi ) ... Izlazio sam ja na ovu golijet u vedroj noći, uoči Bogojavljenja. Snijeg do koljena a zima da drvo puca. Noge ostaju u snijegu. Potegnem malo rakije, i nastavim put. Pa opet tako! А mjesečina ovako kō sada, pa ovaj snijeg sjakti i treperi u hiljadama svjetlica. Ti bi rekō zvijezde sa neba popadale. Gazim onaj cjelac i ne znam pravo šta je dolje a šta gore, šta je snijeg a šta su zvijezde. Pomiješalo se nebo sa zemljom, pa eto! Obnevideo sam od suza. Ledim se, a sav sam u vatri. Vidim: gubim se a valja mi do zore pješačiti. Gazim i gazim, noć sporo odmiče, studen steže, a ja u sebi jednako govorim: „Svani, jer još malo pa nećeš imati kome!“

TURKOVIĆ: Da ti to nisi sanjao, Vitomire?

VITOMIR (brani se): Ne, ne, ni u snu se ne viđa to što može na Dikavama čovjeka da strefi... (u tišini sipa rakiju svima, potom pokušava da zavije cigaretu, a onda se nagne prema Turkoviću, pa tiho i značajno)... Ja sam jedne takve noći na Dikavama vidio Boga. Lice u lice. Strašno je reći, gospodine: ovako kô što sad tebe gledam. Oslijepio sam bio od sjaja, za sebe i za ovaj snijeg nisam više znao, i samo sam jedno mislio: Bog!

KАLINА (buni se slabim sanjivim glasom): Opet taj njihov bog!

TURKOVIĆ (ljutito Kalini): Аli pusti, kad ti kažem!

KАLINА: Dubis niht normal!... švajn!

********************************

Upali se narandžasti reflektor koji osvjetljava Naratora, i plavi koji osvijetli one kod logorske vatre, koji jedan po jedan legnu i zaspu. *****************************************

NАRАTOR: Turković to šapuće oštro i ljutito, kao da će mu pijani i nestrpljivi inspektor poplašiti tetreba. I zaista, Vitomir je odjednom zastao, kao malo otrežnjen, i sad ćuti ogorčeno. Prolazi noć. Mesec se brzo diže nebom, njegov studeni sjaj osvaja sve nove predele. Kalina je, već dotučen mrmljao nešto sebi u brkove. To su bili, iskidani i nerazumljivi, poslednji izrazi teškog negodovanja, kojima nije ni trebalo povoda i koji ne očekuju odgovor. Turković se još uvek drži i uvek je ljubopitljiv, ali nema više snage da izaziva Vitomira i da ga navodi na nove bajke i razgovore. А seljak stvarno i nema više mnogo šta da kaže. Savladan rakijom, on je sedeo oborene glave, sav utonuo u se, iznuren i potišten, duboko nezadovoljan dejstvom svojih dosadašnjih priča, a nesposoban da izmišlja i priča nove. Sve je u ljudima i oko njih težilo ka snu. Prvi je zaspao Kalina. Ležao je zaokrenut u stranu, kao mrav i oslobođen. Malo poviše njega savio se Vitomir i, s desnim obrazom na dlanu, spavao lakim seljačkim snom. Turković ih je posmatrao jedno vreme kao dva šarena klupka tame i mesečine, a onda se spustio i on na zemlju da bi se uvijen u svoje vuneno lovačko ćebe, predao razmišljanju koje predhodi tvrdom snu. Došao je kraj svakom pričanju. Svuda vlada mesečina. Sve je zaleđeno i nemo u studenoj ukočenosti te nove, moćne stihije, i nema više izgleda da će iko progovoriti, išta kazati. Sva je prilika da će, tako tupi od pića i opijeni visinskim vazduhom, prespavati ovaj kratki i odlučni trenutak pred zoru, kad se lovci na tetreba dižu i kreću ka svom cilju.

********************************

Ugasi se prvo narandžasti reflektor koji osvjetljava naratora, a potom i plavi koji osvijetljava one kod logorske vatre, koji spavaju. U daljini se čuju prvi jutarnji pijetlovi a ušuti i pastirska frula. *******************************************

Z a v j e s a